SAD je domaćin prvenstva. Mjesecima se govori o sigurnosti, organizaciji, prometu, vizama i logistici. Turnir je zamišljen kao demonstracija američke moći i sposobnosti. U takvom kontekstu teško je ignorirati činjenicu da je baš Iran, jedna od država koja desetljećima simbolizira američkog geopolitičkog protivnika, dospio u središte pažnje upravo u trenutku kada je objavljena priča o smirivanju sukoba.

Ne doživljavam Donalda Trumpa ni kao predsjednika ni kao državnika u klasičnom smislu te riječi. Vidim ga prije svega kao biznismena koji je politiku pretvorio u reality show, čovjeka koji je bez previše zadrške normalizirao obrasce ponašanja koja bi se u nekim drugim vremenima nazivala sukobom interesa, a danas ih njegovi poklonici predstavljaju kao učinkovito upravljanje državom.

Zato me nije iznenadilo kada je samo dan prije prve utakmice Irana na Svjetskom prvenstvu objavio kako je rat gotov, kako je vrijeme za povratak stabilnosti i kako sada, nakon svega, „nafta može ponovno poteći“. Bila je to rečenica koja možda najbolje opisuje Trumpov pogled na svijet: geopolitika kao posao, diplomacija kao pregovor, a međunarodni odnosi kao velika poslovna transakcija.

Samo 24 sata poslije iranski nogometaši istrčali su na travnjak SoFi stadiona u Los Angelesu i remizirali s Novim Zelandom 2:2 u jednoj od prvih utakmica Svjetskog prvenstva. Dok je lopta putovala terenom, svijet je još uvijek analizirao Trumpove izjave o smirivanju napetosti na Bliskom istoku i sporazumu koji bi, prema njegovim riječima, trebao jamčiti trajnu otvorenost Hormuškog tjesnaca za međunarodnu trgovinu.

Možda je sve bila slučajnost. Ali Trump je posljednjih desetljeća učinio dovoljno da ljudi prestanu vjerovati u slučajnosti. Njegova politička karijera zapravo je priča o upravljanju pažnjom. Za njega nikada nije važno samo što će reći. Jednako je važno kada će to reći, gdje će to reći i kakva će kulisa stajati iza njega. U tom smislu Svjetsko prvenstvo nije sportski događaj. Ono je globalna pozornica. A Trump voli pozornice. Pogotovo one na kojima ga gledaju milijarde ljudi.

SAD je domaćin prvenstva. Mjesecima se govori o sigurnosti, organizaciji, prometu, vizama i logistici. Turnir je zamišljen kao demonstracija američke moći i sposobnosti. U takvom kontekstu teško je ignorirati činjenicu da je baš Iran, jedna od država koja desetljećima simbolizira američkog geopolitičkog protivnika, dospio u središte pažnje upravo u trenutku kada je objavljena priča o smirivanju sukoba.

Trumpov odnos prema Iranu uvijek je bio spoj prijetnje i pregovora, sile i marketinga. Tijekom prvog mandata povukao je Sjedinjene Države iz nuklearnog sporazuma koji je Barack Obama smatrao jednim od najvećih vanjskopolitičkih postignuća svoje administracije. Potom su stigle sankcije, politika „maksimalnog pritiska“, pa likvidacija generala Qasema Soleimanija, događaj nakon kojeg je svijet ozbiljno strahovao od otvorenog rata.

To je razlika između tradicionalne diplomacije i Trumpove politike. Klasični diplomati govore o procesima, institucijama, kompromisima i dugoročnim interesima. Trump govori o pobjedama. O trenucima. O finalnim scenama. Njegova politika često podsjeća na televizijsku produkciju u kojoj nije najvažnije što se događalo tijekom cijele sezone, nego kakav će biti završni kadar. Zato je zanimljivo da se samo nekoliko sati nakon utakmice pojavila i druga slika stvarnosti.

Kapetan Irana Mehdi Taremi i izbornik Amir Ghalenoei javno su se požalili na tretman koji njihova reprezentacija ima tijekom turnira. Prema pravilima koja vrijede za iransku delegaciju, momčad nakon utakmica ne ostaje na američkom teritoriju nego se vraća u bazni kamp u meksičkoj Tijuani. Dugi transferi, dodatne kontrole i logistički problemi postali su svakodnevica reprezentacije koja bi se trebala koncentrirati isključivo na nogomet.

„Umoran sam od ove situacije jer se već mjesecima suočavamo s brojnim problemima. To izravno utječe na momčad, njezinu pripremu i oporavak“, rekao je Taremi.

I upravo tu završava priča o simbolici. Jer dok se na političkoj razini govori o miru, suradnji i novom početku, na terenu i dalje postoje granice koje nije moguće prijeći tako lako kao što se prelazi iz jednog televizijskog kadra u drugi. Možda je rat završio. Možda je sporazum doista otvorio novu stranicu odnosa.

Ali činjenica da iranski nogometaši nakon utakmice moraju napustiti zemlju domaćina pokazuje koliko je razlika između političke objave i stvarnosti često veća nego što izgleda na konferenciji za medije. Jer malo je političara koji su toliko uspješno spojili geopolitiku, biznis, medije i spektakl u jednu jedinu priču. A kada jednom pretvorite politiku u predstavu, publika s vremenom počne vjerovati da nijedan reflektor nije upaljen slučajno.